Film započinje kao autorski pokušaj bilježenja njezine priče, no s vremenom se odnos između protagonistice i redatelja i snimatelja Senada Zemunovića mijenja, a sam proces snimanja postaje sastavni dio priče te film dobiva novu dimenziju.

Kroz izrazito intiman filmski pristup, gledatelj prati emocionalne i psihološke oscilacije mlade žene koja se kreće između boli, straha i bijesa, ali i trenutaka humora, zaigranosti i samorefleksije.

Paralelno s tim, film bilježi i unutarnju borbu druge osobe u tom odnosu, čija se uloga razvija zajedno s pričom, otvarajući pitanja odgovornosti, bliskosti i granica pomoći.

“Josipa, volim te” razvija se u osobno svjedočanstvo o traumi, odnosima i složenosti ljudske povezanosti, nudeći gledateljima prostor za promišljanje o posljedicama nasilja i dugotrajnom procesu iscjeljenja.