A moja priča nije bila idealna. Ni pretjerano obećavajuća. Sa 24 godine dijagnosticiran mi je rak dojke, invazivan, zloćudan hormonski karcinom. Osjećala sam da nešto nije u redu. Nakon što je obavljen prvi pregled koji nije pokazao ništa sumnjivo, instinktivno sam znala da to ipak nije tako. Zato sam ponovno išla na ispitivanje i tada su ga pronašli. Bila sam ljuta, bijesna, uplašena. Raspadala sam se u sebi. Tako mlada, prvo na što sam pomislila bila su kosa i prsa koja ću možda izgubiti. U tim godinama izgled nam je jako važan. Nakon prvotnog šoka shvatila sam da su i jajnici s povezani s bolešću te da zbog liječenja možda neću moći postati majka. Hormonalna terapija nakon operacije i zračenja, držat će me u umjetnoj menopauzi kako bi se smanjila mogućnost povratka bolesti što je značilo da idućih minimalno šest godina neću moći ostvariti svoj san. A pitanje je i kasnije. Nisam to mogla prihvatiti. Nisam htjela. Ništa mi nije imalo smisla ako me netko jednog dana neće moći zvati „mamom“. Stoga sam odlučila zamrznuti jajne stanice u Petrovoj bolnici. Bio je to rizičan potez jer se moj rak hranio hormonima, koje sam tada odlučila potaknuti. No, zbog djeteta bila sam spremna na sve.

Tijekom bolesti i liječenja držala sam se stoički. Barem su mi tako govorili. Bila sam najpribranija od svih oko sebe, rekla bih. Posebno sam pokušavala biti dobro zbog obitelji koja je bila izvan sebe od straha i brige. Povjeravala sam se najstarijim prijateljicama iz osnovne škole, povezala sam se i s ostalim ženama s Instituta za tumore na kojem smo provodile puno vremena čekajući terapije i razmjenjujući iskustva kroz suze i smijeh. Uključila sam se i u aktivnosti Udruge Sve za nju što mi je puno pomoglo.

Idućih sedam godina provela sam kao u magli. Završila sam faks, preselila se u stan, zaposlila se u firmi u kojoj i danas radim te završila i MBA studij. Uvijek sam bila aktivna, voljela sam ples, šetnje u prirodi, izlete i društvo. Udomila sam psa Vinka kojeg obožavam. Trudila sam se uživati u životu, smijati se, no u dnu srca znala sam da ništa od toga ne može u potpunosti nadomjestiti ono što zapravo želim.

Nakon što smo Nikola i ja odlučili zasnovati obitelj, opskrbila sam se testovima za ovulaciju kako bismo što prije uspjeli. Nekoliko sam puta napravila testove za trudnoću – s razočaravajućim rezultatima, sve dok u jednom trenutku nisam „pukla“ i odustala od svih tih mjerenja i praćenja. Nedugo nakon toga počela sam se osjećati drugačije. Nekako čudno. Pogledala sam kalendar i shvatila da je već trebalo biti vrijeme ciklusa, ali nisam to shvaćala  ozbiljno jer oni nisu bili redoviti. Ipak, na kraju sam odlučila uzeti test za trudnoću. Bila sam gotovo sigurna da je negativan. I tada sam ugledala one dvije crvene crte.        

Naša se kćer zove Iskra. Na ultrazvuku u trudnoći Nikola je rekao: „Vidi kako leti okolo kao iskra“. Pogledali smo se i bez riječi znali kako ćemo je nazvati – iskra života, iskra nade. Moje je srce danas potpuno. Za nekoliko tjedana Iskrica će proslaviti svoj prvi rođendan.