S PUNO PODRŠKE I OPTIMIZMA DO ZDRAVLJA I ISPUNJENE ŽELJE
IVANA DATKOVIĆ ŠKODA:„Pomoglo mi je druženje s umirovljenicama koje su preboljele rak i dočekale unuke“
Dijagnozu je dobila baš u vrijeme kada je planirala trudnoću, no odustajanje od ideje majčinstva nije joj bila opcija. Danas je majka malene Mare.
Oduvijek sam željela biti majka. Nisam se mogla pomiriti s time da nikada neću imati tu mogućnost. Mom suprugu Marku, koji mi je bio nevjerojatna podrška tijekom procesa liječenja, najvažnije je bilo da ozdravim. To mu je bio fokus, govorio bi: „Nema veze ako nećeš moći zatrudnjeti, glavno da imamo jedno drugo. Možemo usvojiti dijete.“ Sada kada ga vidim kako se ponaša prema našoj Mare jasno mi je kolika bi nepravda bila da se nije ostvario u očinskoj ulozi. Reći da obožava Mare malo je, a ja uživam gledajući njihov odnos. Slobodno mogu reći da sada živim sretan i ispunjen život.
Naša Mare ima osam mjeseci i savršena je i sretna beba! Čak su mi trudnoća i porod protekli glatko. Mnoge su mi prijateljice znale reći: „Vidjet ćeš kad rodiš, nije to baš tako kako izgleda, namučit ćeš se…“ ali, zaista ne osjećam tu težinu majčinstva.
Majčinstvo me omekšalo i ublažilo
Mare me umirila. Postala sam opuštenija i nježnija što i drugi primjećuju. Prije nje bila sam ponekad pomalo hladna prema drugima, pomalo oštra. Ona me omekšala…ublažila.
Dijagnozu raka dojke dobila sam s 35 godina baš u vrijeme kada sam planirala trudnoću. Naravno da me dijagnoza zatekla i šokirala, možda moje bližnje više nego mene. Zbog majčinstva, prije liječenja i kemoterapija sačuvala sam jajne stanice ukoliko kasnije ne bih mogla zatrudnjeti prirodnim putem. Naglašavala sam liječnicima svoju želju za djetetom, no oni su odmahivali glavom: „Nemojte se s time opterećivati, to sada nije važno, borite se za svoj život“, no nisam tako osjećala. Želja za djetetom bila je sveprisutna u meni da je ne bih mogla ignorirati, čak i da sam htjela. Srećom lječenje je od početka bilo vrlo uspješno. Već je prvi ciklus kemoterapije imao odličan rezultat, iako sam tada izgubila kosu što mi je bio psihički šok.
Dan prije u ogledalu sam vidjela zdravu sebe, a nakon što sam obrijala kosu, odjednom me gledala neka bolesna žena. Nosila sam šarene turbane, uskladila bih ih sa odjećom pa je nekako izgledalo kao da je to moj modni stil. Ne, nisam se sramila bolesti kao što se to često događa, samo sam se željela osjećati ljepše, izgledati samoj sebi zdravije, bolje.
Liječnici su smatrali da je preveliki rizik
Uspjeh liječenja olakšavao mi je nadu u potpuno izlječenje. Pomoglo mi je i druženje s umirovljenicama koje su preboljele rak prije trideset godina. Govorila sam si: „Vidiš kako su one dočekale unuke, možda i ti to uspiješ“. Protokol liječenja uključuje hormonalnu terapiju u trajanju od pet godina. Mučilo me što bih na kraju imala četrdeset godina i potom možda morala čekati još mjesecima da se hormoni ako uopće, povrate. Znala sam da će biti prekasno. Zato sam počela razmišljati o prijevremenom prekidanju hormonalne terapije. Liječnici se naravno s time nisu složili. Smatrali su to prevelikim rizikom. Bila sam svjesna toga. Ni moj suprug to nije smatrao dobrom idejom, no rekao je da će me podržati što god odlučim. Vidite, po tipu sam štreberica, nisam to odlučila od danas do sutra i bacila se na glavu ishitreno. Imala sam milijardu pitanja na koja sam tražila odgovore na milijun adresa.
Ni jedna dijagnoza nije ista
Raspitivala sam se na sve strane, istraživala, odmjeravala, postavljala samoj sebi pitanja, drugima i na kraju, nakon godinu i pol dana hormonalne terapije, odlučila sam je prekinuti. Nemojte me krivo shvatiti, to nije nešto što bih propagirala, niti nešto što bih drugim ženama preporučila ili savjetovala. Nikako. Svaka žena je drugačija, nijedna dijagnoza nije ista i svaka situacija je različita. Ovo je samo moja priča. I u toj priči tako sam odlučila. I ispalo je izvrsno. Hormoni su nakon prekida terapije jako brzo došli u ravnotežu i uspjela sam zatrudnjeti.
Imala sam ogromnu podršku cijele obitelji i prijatelja od dijagnoze, tijekom liječenja i tijekom trudnoće što mi je uvelike olakšalo put. Što god mi je trebalo, bili su tu. Kada danas sjednemo zajedno na ručak kod moje mame, i to neki sasvim običan ručak, promatram sve nas i osjećam neku nježnu, duboku zahvalnost na zajedničkim trenucima. Prije sam ih uzimala zdravo za gotovo. Čini se da mi je baš ta gorka bolest otkrila njihovu pravu vrijednost.
