Liječnici nisu vjerovali da ću trudnoću iznijeti do kraja. “Ne mogu garantirati da ćemo uspjeti dogurati preko šest mjeseci”, predviđala je moja doktorica. Drugi ginekolog pitao me: “Kako se usuđujem pomišljati na trudnoću kad su vrlo velike šanse da rodim invalidno dijete?”, a imala sam 38 godina.

Oni su zastupali medicinu, ja dijete. Bila sam svjesna da njihove riječi imaju temelja. A temelj je bio karcinom vrata maternice koji mi je dijagnosticiran mjesec nakon vjenčanja. Onkolog koji mi je priopćio vijest o raku grubo, neetički. „Imate karcinom, i trebate hitno izvaditi maternicu. Pomirite se s činjenicom da nikada neće postati majka, ionako imate previše godina.”

Skoro me izgurao iz ordinacije. Nisam bila sigurna je li me više šokirao njegov pristup ili sama dijagnoza. Osjećala sam se kao da sam umrla ili kao da me napalo tisuću depresija odjednom. U noćnu moru nije me bacila sama dijagnoza nego i budućnosti bez djece. Uvijek sam željela puno djece. Nisam mogla zamisliti budućnost bez njih. Nazvala sam supruga Nikicu koji je tada još radio u Njemačkoj. Reagirao je smireno, pribrano. „Hajdemo stati na loptu, ne može to samo tako, mora postojati neka opcija“. Istražio je da oboljele žene s mojom dijagnozom imaju pravo na sve medicinske usluge koje će im pomoći da postanu majke. Naoružana informacijama idući dan sam u suzama razgovarala s empatičnim voditeljem onkološkog odjela koji je natuknuo mogućnost složene operacije u kojoj bi odstranili karcinom, a zadržali maternicu kako bih održala plodnost. Nakon razgovora s voditeljem odjela otišla sam na Kamenita vrata. Nikada neću zaboraviti starije gospođe koje su ondje molile zajedničku molitvu s nakanom za ozdravljenje žena koje se bore s teškim bolestima i pokušavaju postati majkama. I sada zaplačem kad se toga sjetim jer sam to smatrala znakom da ne odustajem.